Fali mene na sve strane!!!

Fali mene na sve strane!!!

 

      U mojoj eri, koju računam od dana mog rođenja pa do danas (znači nastaće tek nova era), postavljeno mi je mnogo pitanja, dato mnogo odgovora, a i ja sam na mnoge znala odgovore. Možda ne odmah, nego kasnije, još kasnije ili još mnogo kasnije. Važno je da sam na mnoga pitanja dobila ili dala odgovore. Međutim, na jedno pitanje koje mi je po ko zna koji put postavljeno, ne znam odgovoriti. Još ne. Pitanje : ˝A šta ti fali?˝

       Hm… Kao svaki Homo Sapiens prvo prelistavam sive ćelije koje me i čine najinteligentnijim bićem na planeti Zemlji. Barem me ostali Homo sapiensi, koji su napisali knjige i knjige na temu ˝Čovjek˝ u to uvjeriše.

     Sive ćelije, prilagođeno njihovoj glavnoj funkciji: ˝Razumno posmatranje činjenica u smjeru samoopstanka˝, daju glavni odgovor : Živiš, misliš, znači postojiš. Ne bi to bio ni tako važan odgovor nekom drugom Homo sapiensu, da ja nisam poseban primjerak ove vrste, naime Bosanka. Živjeti, slobodno misliti i još uvijek postojati, nakon svega što se desilo; sedam križarskih ratova, svi svjetski ratovi pa od 1992 godine u Bosni i Hercegovini, smatra se jako velikom srećom. Trebala bih nakon ovog prvog odgovora biti happy. Ali nisam happy, nisam još uvijek ni H od happy.

     Listam sljedeće sive vijuge ne bi li stigao malo uvjerljiviji odgovor. Onaj koji bi me zadovoljio. Šta mi fali, šta mi fali… ?

   

    Nalaziš se u jednoj od najjačih zemalja zapadne Evrope, u Njemačkoj. Tu su ti sve mogućnosti otvorene, nije ovdje nezaposlenost kao u tvojoj zemlji 30 – 40 %, nego pišljivih 10%. To je, znači, drugi odgovor. To 10 % nezaposlenih sa onima koji rade jedan – euro – Job, čini samo pišljivih 10 miliona stanovnika. Znači duplo koma nešto više, nego građani BiH zajedno. Na ovoliku cifru me prelije znoj, ali idem dalje.

    Neke sive vijuge, koje imaju funkciju sumnjati u činjenice, šute. Znači u ovom ima istine. Ko šuti, taj odobrava, ne?

  

     Završavam trećinu prelistanih vijuga i dobivam treći odgovor : Ovo je ugodna zemlja za život, ne samo demokratski gledano, nego i filozofski. Sjetim se sociologije i filozofije i svih njihovih neimara. Čujem kako dovikuju i Kant i Hegel, iz daljine me doziva Aristotel držeći pod ruku Platona. Da, nadogradnja je bitna, baš kao i zakon. Ne samo da ti je dopušteno da se izražavaš slobodno, pa i da psuješ nije zabranjeno, samo ako ne pretjeraš pa izneseš u psovkama i poneku neugodnu istinu, nego ti je cesta dobro asfaltirana, vatrogasna ti dođe na vrata čim se oglasi alarm na dim, kao i policija čim komšija glasnije podrigne iza ponoći. Sve je uređeno tako da nama građanima ništa ne fali. Da se zadovoljim ovim odgovorima? Nešto mi ne da, pa ne da. Hajd’ dalje onda, dok mi ne bude zadovoljena komplet nadogradnja zajedno sa Windows.

   

     Druga trećina vijuga već počinje zadirati u dubine koje je možda samo Einstein koristio. Biva već komplikovanije. Sve postaje u ovim dubinama relativno. Dio si jednog društva u kojem nosiš malo drugačiji pasoš, ali ga slobodno pokazuješ na pultu Biroa za zapošljavanje. Pogotovo mi je to dozvoljeno na pultu Biroa za strance. Aha! Stranci! Tu smo! Einstein trlja ruke zajedno sa svim svojim formulama. Domaći stranac ili strani domaćin? Gdje smo, šta smo? Ma sve je to relativno. Možeš biti šta hoćeš, dođeš na isto: Nisi isto i tačka.

  Vijuge rade ubrzano. Listam još brže. Imam pravo na zapošljenje iako imam bh pasoš, ako mi priznaju bh diplomu. E, to:  Malo morgen! Znači relativna šansa. Imam pravo da ne budem na margini društvenih zbivanja u zemlji, ali političare nemam pravo da biram. Relativno mi i ovo pravo.

   Ne bi bilo relativno kad bih skoknula do Biroa za strance i zatražila njihov pasoš. Hehe…to je lako. Ispuniš demokratski formular u kom su pitanja kao ova.

-          Koliko voliš ovu zemlju?

-         Donekle je i volim. Zemlja k’o zemlja.

-         Pripadaš li nekoj terorističkoj organizaciji?

-         Ako su nesvrstani i pacifisti teroristi, onda pripadam.

-         Priznaješ li kulturu ove zemlje i njene ostale nadogradnje?

-         Ako zažmirim na podrigivanje za susjednim stolom u restoranu, parole «Ausländer raus! » koje su najglasnije kad krenu izbori, mogu reći da i to može proći.

-         Koristiš li sapun dok se kupaš?

-         E, jebi ga sad!  

-         Priznaješ li ovo društvo kao svoje i jesi li spremna čuvati ovu zemlju…

-         …i tekovine naše borbe kao zjenicu oka svoga? Pioniri maleni! Hej, Slaveni jošte živi… !

Ima neka tajna veza, tajna veza za sva Socijalističko-demokratsko-lagatorska uređenja za sve ljude. E, vala jesam horna uvijek za čuvati ljudsko dostojanstvo, voljeti bližnjeg svog ko zjenicu oka svoga, ali čuvati vaše trezore u kojima su naše pare?! E, to nisam i nikad neću biti spremna i tačka! A zašto? E, zato što me dijeli samo ovaj formular pa da budem slobodan čovjek u vašoj zemlji. I to je demokracija? Papirna demokratija za domaće papire a za one druge… Moja diploma, kao sve diplome koje imaju pečat neke škole u BiH, je samo neki smiješni papirić iz jedne male zemljice na brdovitom Balkanu. Sve je ovdje relativno! Idemo dalje.

      

     Zadnja preostala trećina vijuga me uljudno dočekuje. Pokušava smiriti bosansko – hercegovački temperament sa najjačim od najjačih:  Raciom. Stiže njegovo veličanstvo Ratio i vodi svoje ministre iz ureda ˝Ratio officii˝. Šepure se preda mnom Ratio legis i Ratio iuris. Malo predavanja o smislu zakona i prava neće mi škoditi. Slijede Rationes pro et contra da bismo zajedno sagledali sve Za i Protiv. Rationes dubitandi su na mojoj strani i pregledavamo sve razloge za moje sumnje. Rodoljublje je, reče njegova visost Ratio, samo slučajna i relativna. Patriotizam je samo želja Čovjeka da se negdje smjesti. Mi ljudi smo, na kraju krajeva, isto što i životinjski stanovnici iste nam planete. Moramo da živimo u čoporima, gnijezdima, leglima, brlozima, kolonijama… rezervatima… getoima. Svojom ili tuđom voljom moramo biti negdje smješteni. Zakoni i oni koji ih provode su tu da nam pomognu da se smjestimo.

    

    Znači ja sam igrom slučaja, jer su i moji roditelji igrom slučaja, stanovnik BiH. Patriotizam, znači, počiva na slučajnosti. Pa, meni je ta slučajnost baš draga i neka ja i dalje vodim ljubav sa svojom domovinom, meni to, a ni njoj uopće ne smeta. Pustite me da se i dalje volimo. U toj ljubavi nema odgovora na pitanje : Šta mi fali? U toj ljubavi ničeg ne fali, možda malo više razumijevanja, ali mi se volimo pa ćemo na tom raditi. Meni je ova pripadnost draža nego neka kolonija, Unija, rezervat (u koji nas je htio strpati neki engleski lord, Bog mu blentravu sudio) ili ne daj Bože da se smjestim u neki Gheto. Ne volim zidove, a još manje žice. Sad kad je rat prošao, stalno me pitaju, pošto posla nema ni za lijeka, zašto se ne vraćam u domovinu. Hm… Sad kad je i ovdje nezaposlenost postala tema dnevnika, slušam kako su stranci za sve krivi. Hmm… Sad kad je par mladih huligana pretuklo jednog penzionera na ulici, a drugog u trolejbusu, traži se da se stranci koji prave probleme tjeraju iz zemlje. Prebrojavaju se zatvorenici – stranci po zatvorima. Prebrojavaju se nezaposleni – stranci. Meni hladno oko srca. Pojavljuju se karikature Proroka Muhameda sa bombom na turbanu. Meni zima oko srca. Vozeći se kući čitam u sebi (da djeca ne čuju) parole nekih stranki. ˝Mi nećemo dozvoliti gradnje džamija, mi čistimo zemlju od crnih ovci, mi smo protiv uvoženja stranaca…˝ Ispuštaju gasove i otpad iz crijeva, koja im se mutacijom nalaze u glavi, i to na oči ovoj demokratsko – kulturnoj zapadnjačkoj zemlji. Na moje oči, na naše oči…

    Počinjem sumnjati u moje postojanje, jer kako čovjek može postojati tamo gdje mu pismeno stoji da ga se rado želi vidjeti Nepostojećim?

    Ma mene je nemoguće otjerati. Integrisati se mogu lako na ovo društvo, jer iz sličnog mi je porijeklo. Znači integrisati se mogu lako, jer se ne moram integrisati. Asimilisati se mogu onako – kokane. Jedan bosansko – hercegovački stanovnik nikad nije bio parazit i tačka! Malo bolickaju ove gore parolice iz crijeva mutanata, ali nisu ovdje svi mutanti. Prema tome, nema ni ovdje odgovora.

   

      Istupa pred mene gospodin Ratio Ultima i udara čekićem po stolu. Donešena je odluka. Meni ništa ne fali  (kad pregledamo sve izjave svih advokata, ministara, zakonodavaca i drugih). Posljednji dokaz da mi ništa ne fali jeste da mi stvarno ništa ne fali.

      Došli smo do kraja. ˝Čovjek je zadovoljan onoliko koliko sebi to dopušta˝, tapše me po ramenu Ratio. ˝Ako ti i ne priznaju diplomu, uradi njihovu, ako te tjeraju, ti ostani, ako te ne priznaju, ti se odredi, ako seru, začepi uši…˝

     Izlazim iz sudnice. Mislim da sam dobila odgovor. Svi se problemi nalaze u komori ˝Pomiriti se i iz ponuđenog uzeti najbolje˝.

    Izlazim, ali ne mogu da napišem da mi ništa ne fali. Ima li još šta da pregledam, prije nego odgovorim na ovo vječno – dijasporsko pitanje? Šta ti fali?

    Neko nekad davno reče da smo mi, ne zbog mozga, jer njega i životinje imaju, nego zbog nečeg posebnog u nama Homo Sapiensi. Nema Homo dinosaurije, nema Homo vukova ni Homo hijena. Ima samo jedan oblik žvota koji nosi to ime. Onaj koji ima nešto što ne umije locirati. Onaj koji zna da to postoji, ali ne umije objasniti. Onaj koji zna da se baš one stvari koje su najvrijednije ne umiju opisati. Naša duša, naše unutarnje biće, ono što smo, ono po čemu smo svi mi jedinstveni. Ono neponovljivo Ja. Gdje da ga nađem? U Zakonicima, u Filozofiji… Gdje?

     Tražim ga. Tražim ga od početka svoje ere pa do danas. Na početku ga je bilo prilično mnogo. U masama snova, ljubavi, nadanja pa i ideja o nekim dobrim revolucijama. Eno, vidim ga po sokacima, upetljalo se u nostalgiju, viri preko plota na starog komšiju. Mirišim ga u kafi, hrskam sa baklavom. Tražim ga po ovim novim ulicama, po slobodi i miru uspavanog njemačkog grada. Negdje se sakrilo moje Ja, skupilo u kutić pa drhti. Čini mi se čujem njegovo cvokotanje.

    A ja se smijala na onu ˝Ostajte ovdje, jer sunce tuđeg neba neće vas grijati ko što ovo grije…˝ Dobro, fali mi majčina ruka, moji jarani, moja mahala. Nije to to, sve mi se čini.

   Ipak, čujem odgovor.

  

   Ima svašta ovdje, k’o svugdje doduše. Dobrog, a bogme i lošeg. Ima svega, ali mene nema.

   Fali mene na sve strane!!

Evo me na oceanu

 

Tople glatke dubine i neprobojno tamne i prijeteci tajanstvene bi da me odvuku i ja bih da me odvuku u svoje tajne, ja sam nezasitna. Utopiti se pa onda pod mjesecom sjesti na valove, na meki naslon od pjene nasloniti mokro tijelo i sanjariti zagledana u horizont gdje nema znaka gdje se nebo utapa a gdje okean izranja…

 

   

                                Za stolom, sred oceana

          Izgubljen za stolom, sred oceana

               mislim o sebi kao o pustoj hridi

                       koja s ruba svijeta tone u dubinu,

                              u to more koje bijaše u  početku

                                              i nitko nije mogao ni htio iz njega,

                                    stalno je u svemu tiho šumjelo

                        čineći neprekidno isti tajanstveni krug

                 kojim jure Zemlja, Sunce, Zviježđe,

          jedan svemir u srazu sa stotinu drugih,

                             oš se ne zna oko čega ukoliko nije

                                            ova pisaljka koja razgrće vremena,

                                                    smije se, ruga, otkruvajući bolju sliku

                                         koja leti istim putem, samo unatrag.

 

                    Slavko Mihalić

 

 

Senzacija iz Balkana!!

RIJEŠENA MISTERIJA BIG FOOT-a

      Svi smo čuli o stvorenjima koja se kriju po američkim šumama ili po Himalajama nazvani Big Foot. Nađeni su i primjerci još dvije srodne vrste poznatog Big Foot-a. To su Big Fool i Große Doof. Big Fool, koji je najkasnije pronađen,  ima latinski naziv : Bušodreatalac, a Große Doof se latinski naziva: Hitlerodreatalac. Oba imena znače: velika budala koja misli da to nije.

      Hitlerodreatalac, odnosno Große Doof, je pronađen još davne 1939. u Njemačkoj, a odmah potom u tadašnjoj Čehoslovačkoj, Poljskoj i ex Jugoslaviji, kao i šire. Ova jako agresivna vrsta je bila poznata po gasovima koje su ispuštali i koji su bili smrtonosni za ljude, te je nakon nekoliko desetina miliona ubijenih ljudi širom svijeta, napravljen veliki Day D, to jest Veliki lov  na ova opasna stvorenja 1945 g, koji je trajao još decenijama poslije.  Za ovu vrstu se pretpostavljalo da je izumrla, ali najnovija saznanja potvrđuju njeno postojanje.

 

   Bušodreatalac, odnosno Big Fool, je otkriven 20. januara 2001 u Washington D.C. mada se za njegovo porijeklo locira savezna američka država Texas. Ova vrsta polučovjeka je rasprostranjena osim u USA; u Iraku i Afganistanu a postoji tendencija i prema Iranu. Nalazi se pod zaštitom Saveza za zaštitu zvijeri, sa sjedištem u Jerusalemu. Karakteristike Bušodreatalaca su da vole jaka alkoholna pića, pogotovo whisky. Igrači golfa ih često sreću pored golf-igrališta ali su najčešće viđani oko bušotina nafte. 

     Tim naučnika je došao do zaključka da je nastalo do križanja ove dvije vrste, te su ovu treću vrstu nazvali Bulshittodreatalac, odnosno Big Doof, što bi značilo: još veća budala koja misli da to nije. Međutim do dokaza da ovaj križanac postoji, nisu mogli doći. Misterija bića nazvanog Big Doof (veliki hajvan, kako se u Balkanu naziva) datira odavno, a o njemu su se pričale raznorazne priče, snimali filmovi ali i ozbiljne popularno-znanstvene emisije. Postoji čak i par snimaka ljudi koji su ga snimili pedesetih, šezdesetih i ranih sedamdesetih godina kako puže, a iz devedesetih postoje snimci kako pokušava hodati uspravno. Poslije toga se htjelo utvrditi da li je par velikih oluja i napad mravojedaca Klintongura, balkanski Big Doof preživio. Postojale su sumnje da se povukao u dublje predjele po Balkanu ali konkretnijih dokaza o tom nije bilo do sada.

Zato je senzacija odjeknula svijetom kad je dokaz o postojanju ovog bića objelodanjen. Kako javljaju svjetski mediji, dvojica američkih lovaca pronašla su prije 2 sedmice misteriozno biće Big Doof u šumama Balkana.
Riječ je o M. Vitonu i R. Dajeru koji su povodom svog otkrića najavili da će sutra održati konferenciju za novinare u Kaliforniji te će tom prilikom svijetu predstaviti dokaze u vidu fotografija, ali i analizu DNK kako bi se tačno znal

o da je riječ o ovom stvorenju,  za koje se smatralo da ne može opstati na južno-istočnoj balkanskoj klimi. 

 

Pronađeni balkanski Big Doof je visok izmedju 170 do 180 centimetara, težak više od 80 kilograma, a opisuju ga kao stvorenje koje je “pola čovjek – pola majmun”. Ima kosu, tamne oči, a famozna stopala su mu ravna, dugačka preko 41 centimetar i imaju pet prstiju. Lovci dodaju da ruke stvorenja također imaju pet prstiju i da su mu zubi više nalik ljudskim nego majmunskim. Oglašava se mrmljanjem, režanjem a nekad i urlanjem. Ljudima je ovaj način konverzacije nepoznat, odnosno zastario, te je nemoguće s ovim bićem ostvariti bliži kontakt. Ako mu se čovjek približi, Big Doof pobjegne u šumu pri tom mlateći uspaničeno rukama i prijeteći urla pokazujući zube. Za razliku od svoja dva pretka, Big Doof ne ispušta gasove niti voli naftu. Pri pokušaju da naprave što bolje snimke, lovci su mu pokazivali razne kukaste simbole, jer su uvidjeli da ga to smiruje. Isto tako su uvidjeli da je ovo biće dobro raspoloženo kad bi mu pokazali neki hladni predmet. Ali na sve što je srebrene boje ili što bi imalo oblik cvijeta bi postajao agresivan i opasan. Skakao bi i rikao iz sveg glasa na svaki miroljubiv gest čovjeka.  

Viton i Dayer još tvrde da su za vrijeme istraživanja vidjeli nekoliko živih primjeraka ovih bića kako hodaju uspravno , ali su naglasili da neće otkriti lokaciju kako bi ih zaštitili od svih ljudskih stvorenja. Velika je o

 

pasnost da bi neki ljudi ovo biće htjeli nauciti normalnom govoru te ga uputiti u medjuljudske relacije i vrijednosti suživota. No, jednako postoji opasnost da bi ovo biće na to reagovalo napadom na ljude. Zato, radi zaštite ovih primjeraka Big Doof-a, pokušava se za njih, nakon što im se nađe glavno mjesto sakupljanja, što hitnije naći jedan prirodni rezervat poput Jelow Stone-a, koji bi odgovarao njihovim potrebama. Na taj način bili bi izolovani od znatiželjnika koji bi ih mogli zaraziti najvećim ljudskim vrlinama i osobinama.

Pozdrav od vašeg stalnog dopisnika

 

sa Balkana, Karmen.

P.S. pravovremeno ć

 

ete dobiti najnovije informacije vezane za Big Doof

ja Tarzan a ti Jane

Nedavno sam imala priliku jos jednom ustanoviti da ima Tarzana na sve strane. Samo nisu odmah skontali da ja nisam Dzejn tj. Jane. Busaju se u prsa da pokazu kome ovaj svijet pripada, naime njima: Macho muskarcima iliti Tarzanima. Hmm… ne znam otkud im to.

Kad sam koji put progovorila o politici ili bilo kojim “muskim” temama, znate sta se desilo: desilo se ono sto se uvijek desava. Zavirila sam u Tarzanovu knjigu zakona. Ima vise tocki koje su za zene pripremljene. Ako Dzejn pocne pametovati:

1. ignorisi je dok ne ucuti

2. reci joj da nema pojma o muskim temama, ali ih ne objasnjavaj, jer ona ionako nista nece skontati

3. ako ovo ne pomaze, uhvati se komentara: “mala imas dugacak jezik, mogao bi ti posluziti i za…” “imas otrovan jezik ko kobra”

4. ako ni ovo ne pomaze, pocni joj slati erotske ponude, na to ce pasti garant.

5. ako ne padne na ovo, onda je to vjestica a ne Dzejn. Prekini bilo koji kontakt s njom, odmah!

I tako se rijesih Tarzana dok ne dodje sljedeci. Posto mene i zene sirom svijeta Tarzani vide samo u dvije grupe: dobra za… ili nije dobra za… od srca se nadam da me bas ova vrsta muskaraca vidi u ovoj drugoj grupi. Malo je zena koje vide jednog muskarca koji se oglasava sa: Aaaaaiaiaiaiaiaaaaaaaaaaa… kao sexy tipa koji uz urlikanje i busanje na lijani pokazuje svoju muskost, jerbo musko nije ako nije muskast. Dobro, to nisu bas lijane, vise su to forumi ili chatrooms na kojima iza nekih bedastih imena kao: playboy, machoboy, tip bez gaca itd.

Skidaju svoje frustracije i sipaju ih po tastaturama. Jah, a sto ce mi zensko koje nema fantazije? pitaju se ovi bedaci, smatrajuci glupom guskom zensku koja na pitanje:imas web kameru, odgovori:imam, ali za prijatelje. Ostave se glupih guski te se prilijepe za neke jednako isfrustrirane zenkice koje spremno cekaju na poplavu osjecanja i tekucina. Tarzani! Kad biste znali ko se krije nekad iza monitora…hehehehe…. zato pod svaku cijenu trazite web cam!

Ali imate vi fantazije da bog sacuva. Inspirisani ovim gore uhvatite se tastatura, kad ih ocistite i pocnete pisati erotske romane… ehhmm… Jah, ja sam sve svoje kolege smatrala ravnopravnim, ali vecina nije dijelila moje misljenje. Ili su me ignorisali s konstatacijom: Sta ce ova majke ti ovdje? Cuj, zensko a napisala knjigu, he!? Pa sve do ignorisanja tipa: Cuj mala, neka si napisala i remek-djelo bolje od Hemingveja, kad mi das MSN ili broj mobilnog pricacemo i to na moj tarzanski nacin. Do tad cu te ignorisati. Ili jos bolje. Upoznam kolegu koji iza sebe ima vise napisanih djela, postujem ga kao starijeg kolegu, kontam pisci su uvijek iznad predrasuda pa ono ja tek krenula stopama knjizevnosti, pitam za savjet a on: “Lijepa si, sta ce ti pisanje, bona. Uhvati se neceg sto ti moze donijeti pare.”

Kao prvo, da sam lijepa, ne vjerujem. Prosjek po ljepoti da ne moze biti prosjecniji. Drugo, nije ni procitao sta sam napisala, a bolje da nije jer Tarzani pisu neke druge teme. Samo sto se njima daju aplauzi po svim promocijama. Pisu o jednonoznom jadniku koji neku jadnicu uhvati pa jel… radi li radi… i od svog eroticnog opisa sve stane u skripu kreveta koji ionako skripi cim neko dupe samo primakne: valjda moli ista ta jadna skripava lezaljka: nemoj i ti matere ti, vidis da sam jos na zadnja dva federa! Ali molim vas lijepo! To je kolega napisao! To je erotika, jer Tarzan zna o tome punoooo. Pa njegove kolege vec pricaju viceve o njegovim avanturama po chatrooms. To sto jedan kolega, koji nikad ne bi pomislio da tastature pokrije najlonom, koji Tarzana vidi kao covjeka kojem je Dzejn bila potrebna da nauci ljudski govor i ponasanje, kad taj kolega pise e onda postujem muski svijet.

U njegovim djelima je zena – zena, a ne stvorenje za skripofederastekrevete koje moli boga daju majmun u obliku covjeka zapazi. Samo sto taj moj pravi kolega ne moze da se cuje od burlikanja i urlikanja Tarzana. Jer Tarzani znaju kako sa zenama, jer svaki koji ne zna neka se mane pisanja, pogotovo oni koji su zene ili koji o zenama pisu onako kako oni Tarzani ne pisu.

Znaci: zena je Dzejn, zena koju su oni proizveli kroz silne avanture otkako su se docepali interneta. Jer Tarzani zene dozivljavaju ili opisuju kao: ljubavnice, pale zene, propale zene, fatalne zene, prevarene zene koje ah heb ga oproste sve jel heb ga zene su, ili koje heb ga mogu svasta progutati ne samo jel nego i sve lazi jer heb ga guske vole pa im se moze heb ga svasta prodati a mi smo heb ga muski, u genima nam heb ga varati a njima heb ga nije… Eh, Tarzani Tarzani… Kad biste znali koliko nam smijeha priredite jer vasi opisi pokazuju koliko vi nas zene poznajete.

Drzite se i dalje vasih Dzejnica, one su vam parametar i pandani, ali ipak u predgovoru napisite: posvecujem Dzejn i izuzimam sve ostale zene. Tako da znam sta necu ni pogledati a kamoli skinuti sa regala neke biblioteke i reci: e ovo je Tarzan napisao, jedan od onih sto skupljaju iskustva jel s pitanjem: Ja Tarzan, a ti Jane, imas li web cam?