Evo me na oceanu

 

Tople glatke dubine i neprobojno tamne i prijeteci tajanstvene bi da me odvuku i ja bih da me odvuku u svoje tajne, ja sam nezasitna. Utopiti se pa onda pod mjesecom sjesti na valove, na meki naslon od pjene nasloniti mokro tijelo i sanjariti zagledana u horizont gdje nema znaka gdje se nebo utapa a gdje okean izranja…

 

   

                                Za stolom, sred oceana

          Izgubljen za stolom, sred oceana

               mislim o sebi kao o pustoj hridi

                       koja s ruba svijeta tone u dubinu,

                              u to more koje bijaše u  početku

                                              i nitko nije mogao ni htio iz njega,

                                    stalno je u svemu tiho šumjelo

                        čineći neprekidno isti tajanstveni krug

                 kojim jure Zemlja, Sunce, Zviježđe,

          jedan svemir u srazu sa stotinu drugih,

                             oš se ne zna oko čega ukoliko nije

                                            ova pisaljka koja razgrće vremena,

                                                    smije se, ruga, otkruvajući bolju sliku

                                         koja leti istim putem, samo unatrag.

 

                    Slavko Mihalić